Kratko putovanje kroz povijest otoka

Cipar se osvrće na bogatu povijest: tijekom 2. tisućljeća pr. Dijelove otoka naselili su Mikenjani. Sa sobom su donijeli grčki jezik, svoju kulturu i vjeru, te svoje običaje i običaje koje je ubrzo usvojilo i lokalno stanovništvo.

Nakon Trojanskog rata, ratni heroji poput Teukrosa, Praxandrosa i Agapenora osnovali su gradove i kraljevstva na otoku. Preko njih je Cipar postao poznat u tadašnjem grčkom svijetu. Mnoge susjedne zemlje zainteresirale su se za Cipar zbog nalazišta bakra, šuma i ljepote otoka. Stoga su Cipar redom osvajali Asirci, Egipćani i Perzijanci.

322. pr. Kr Aleksandar Veliki oslobodio je otok od Perzijanaca. Ciparski kraljevi pomogli su mu u ratu na Srednjem i Dalekom istoku. Nakon njegove smrti, na otok dolazi Ptolomej, jedan od nasljednika Aleksandra Velikog. Godine 58. pr. Cipar je postao rimska provincija.

Apostoli Pavao i Varnava posjetili su Cipar 45. godine. tijekom njihovog prvog misijskog putovanja. Tadašnji rimski namjesnik Cipra, Sergije Paulus, obratio se na kršćanstvo. Cipar je bio prva država na svijetu kojom je upravljao kršćanski namjesnik. Otok je tada postao bizantska provincija i od tada je usko povezan s Grčkom pravoslavnom crkvom.

Tijekom 3. križarskog rata 1191. Cipar je pao u ruke Richard Lavlje Srce, kralj Engleske. Prodao ih je templarskom redu, što je dovelo do pobune lokalnog stanovništva. Vitezovi templari dali su Richard otok se tada vratio. Zatim je potražio novog kupca, a 1192. Cipar je prodan Guyu de Lusignanu.

Francusko razdoblje počelo je s Guyem de Lusignanom i trajalo je do 1489. godine, kada je Cipar postao venecijanska provincija preko posljednje francuske kraljice, Katarine Cornaro. Nakon muževljeve smrti morala je svoja prava na otok predati Republici Veneciji. Mletačko razdoblje trajalo je do 1571. godine, kada su Osmanlije osvojile otok. Pod osmanskom vlašću ostaje do 1878. godine.

Politika ekspanzije carske Rusije navela je Osmansko Carstvo da iznajmi Cipar Englezima 1878., koji su zauzvrat Osmanlijama zajamčili podršku u slučaju napada Rusije. Godine 1925. Engleska je Cipar proglasila krunskom kolonijom, a Turska je mirom iz Lausanne (1923.) izgubila sva prava na otok.

Nakon oslobodilačke borbe koju su vodili ciparski Grci od 1955. do 1959. godine, otok je postao neovisan 1960. godine. Ugovorima iz Züricha i Londona koje su potpisale Grčka i Turska, Cipar je postao neovisna republika.

Otok je od 1960. neovisna republika, članica Ujedinjenih naroda i Britanskog Commonwealtha. Ima demokratski ustav s posebnim naglaskom na predsjedničkom načelu. Predsjednika, koji je ujedno i predsjedatelj Vijeća ministara, bira izravno stanovništvo na mandat od pet godina. Isto tako parlament, u čijim je rukama zakonodavstvo.

Nadbiskup Makarios III izabran je za prvog predsjednika Cipra. Nakon stjecanja neovisnosti, nemiri između ciparskih Grka i Turaka izbili su prvi put 1963. i trajali su osam mjeseci. Ova je pobuna proizašla iz ustavne promjene koju ciparski Turci nisu priznali. To je potaknulo UN da pošalje mirovne snage na Cipar. Godine 1974. - nakon vojnog udara pukovnika protiv Makariosa da predaju otok Grčkoj protiv njegove volje - Makarios je morao pobjeći u inozemstvo na šest mjeseci. Tijekom ove krize Turska je poslala vojsku od 40.000 vojnika i zauzela sjever (jednu trećinu) otoka. Od tada, unatoč opetovanim naporima za ponovno ujedinjenje, Cipar je podijeljen.

Nakon dugogodišnjeg zastoja u odnosima dviju strana, prvi diplomatski pokušaji približavanja učinjeni su krajem 90-ih. U travnju 2003. lokalni predsjednik Raouf Denktash neočekivano je otvorio granicu i od tada je stanovnicima ciparskih Grka dopušteno posjećivati ​​dio koji su okupirali Turci.

Završni pregovori potkraj ožujka 2004. u Švicarskoj nisu donijeli željeno sporazumno rješenje. Cilj pregovora bio je postići pristupanje ponovno ujedinjenog Cipra Europskoj uniji kao dio istočnog širenja EU-a, uključujući sjeverni dio, 1. svibnja 2004. nakon 30 godina podjele.

Pod vodstvom UN-a i Kofija Annana, plan rješenja je revidiran nekoliko puta. Predvidio je konfederaciju oba dijela prema švicarskom modelu, ali uz mnoga ograničenja za ciparske Grke.

Trebalo bi im se dodijeliti samo ograničeno pravo na povratak i kupnju imovine na sjeveru kojim dominiraju Turci, što je kontradikcija osnovnim slobodama unutarnjeg tržišta nakon pristupanja EU. Glavna kritika Annanovom planu bila je stacioniranje turskih vojnika na budućem zajedničkom teritoriju.

Plan je propao na referendumu 24. travnja 2004.: grčki dio otoka velikom je većinom odbacio plan, za njega je glasovala samo četvrtina. S grčke strane pravo glasa imalo je 480.000 birača. U turskom dijelu za plan je glasala tanka dvotrećinska većina. Pravo glasa imalo je oko 150.000 ljudi.

Za provedbu plana bila bi potrebna većina u oba dijela zemlje. Ako glasovanje ne uspije, zakon EU-a primjenjivat će se samo u grčkom dijelu Cipra. To je dovelo do značajnih gospodarskih i političkih posljedica za turski dio otoka.

Nedavno je ponovno došlo do pomaka u napetim odnosima između dvaju dijelova otoka. Početkom 2008. godine s turske strane poslan je znak dobre volje rušenjem barikade Lokmaci - simbola razdvajanja od 1967. godine. Nedugo zatim i grčka strana uklonila je barikadu.

U ožujku 2008. čelnici etničkih skupina koje govore grčki i turski složili su se pregovarati o ponovnom ujedinjenju dvaju dijelova otoka.

Otok ima 96 km na najširem dijelu od sjevera prema jugu i 224 km na najdužem dijelu od istoka prema zapadu. Cipar ima ukupno oko 1.045.000 stanovnika: oko 780.000 u grčkom dijelu i oko 265.000 u turskom dijelu. Od toga, oko 80% su ciparski Grci, 18% su ciparski Turci i 2% su ostali, kao što su Armenci, Maroniti i Englezi.

Bogovi Olimpa

 polubogovi