Kršćanske pravoslavne vjerske zajednice i islam
Na Cipru postoji svojevrsna crkveno-vjerska dihotomija: jugom "dominira" Ciparska pravoslavna crkva, koja se u doktrinarnom pogledu gotovo ne razlikuje od ostalih istočnih crkava. Islam je dominantan na sjeveru otoka.
Najvažnija osoba Ciparske pravoslavne crkve bio je nadbiskup Makarios III. Time je Cipar, uz Vatikan, postao jedina država kojom vlada crkveni knez. Uspio je učvrstiti crkvu na Cipru između 1950. i 1977. godine. Makarios III je također vodio Cipar do neovisnosti i iste godine, 1959., izabran je za predsjednika novoosnovane Republike Cipar kao poglavar Crkve.
Tijekom svog mandata bio je ne samo politički, nego i ekumenski aktivan. Na njegovu su inicijativu 1973. godine uspostavljeni diplomatski odnosi sa Svetom Stolicom. Prekretnica je bio referendum koji je inicirao 1950. za pripajanje Cipra otočnoj državi Grčkoj. Također se zauzeo za svoje suvjernike na sjeveru otoka izdavanjem memoranduma o ustavnoj reformi, koja je trebala ograničiti široka prava turske etničke skupine. Međutim, ova reforma završila je građanskim ratom. Jedva je izbjegao četiri pokušaja atentata, da bi se krajem šezdesetih isprva okrenuo od ideje ujedinjenja, ali je idućih godina u više navrata pokušavao pridobiti tursku stranu na popuštanje.
Ciparska Crkva se smatra jednim od sedam koncila: pravno neovisna, nezavisna i autonomna crkva, ali u punom zajedništvu, sa zajednički definiranom teologijom i liturgijom, tj. svim kršćanskim obredima koji služe štovanju Boga (molitva, čitanje, pjevanje, kretanje, ogrtači itd.). Na vrhu postoji organ ili odbor, takozvani Sveti sinod. Ciparska pravoslavna crkva danas ima oko 600 vjernika.
Crkva je podijeljena na nadbiskupiju, pet metropolija (skupina biskupija unutar provincije) i 11 samostana. Sjedište joj je u Nikoziji.
Kada je arapska okupacija sredinom 7. stoljeća onemogućila kršćanima da slobodno prakticiraju svoju vjeru, osnovan je grad Neo Justiniana i postao utočište za pravoslavne crkve. U 10. stoljeću Cipar je ponovno osvojio istočnorimski car Nikefor, koji je službeno oživio crkvu. Ova vladavina trajala je nekoliko stoljeća. Crkva je bila pod latinskom upravom sve dok nije ukinuta s osmanskom vladavinom 1571. godine, zabranjujući pravoslavnim kršćanima prakticiranje svoje vjere tijekom 300 godina. Tek je 1878. slobodno prakticiranje njihove vjere bilo omogućeno diljem Cipra.
To se promijenilo okupacijom sjevernog dijela otoka od strane Turaka 1974. godine, koji su tijekom svoje invazije uništili brojne crkve i samostane na sjevernom Cipru i potisnuli pravoslavnu vjeru lokalnog stanovništva. Sve do danas crkveni život u ovom dijelu zemlje nije lak za stanovništvo.
Ciparska crkva je većinska crkva na otoku i tradicionalno održava bliske veze s pravoslavnom crkvom u Grčkoj, tako da je pod snažnim utjecajem grčkog jezika i kulture.
